Od 5. veljače u Gliptoteci HAZU otvorena je izložba akademskog slikara Tonija Franovića pod nazivom „Vrt“. Toni Franović rođen je u Zagrebu a slika i crta od djetinjstva. Svoje radove izlaže od 1989 godine. Tri godine nakon završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu seli se u Izrael gdje predaje slikanje u prirodi. Nakon toga putuje u Ameriku gdje predaje duhovnost umjetnosti pa se ponovno vraća u Hrvatsku na mjesto mlađeg asistenta na katedri slikanja i crtanja Akademije gdje predaje crtanje akata i slikanje u prirodi. Od 2013. godine zapošljava se kao profesor na koprivničkom Sveučilištu Sjever.

Ovaj svjetski putnik konačno je pronašao mir u Legradu, mjestu koje se smjestilo na ušću Mure u Dravu, u koje se zaljubio kao dijete kada je dolazio u posjet djedu i baki. Živi u skladu s prirodom i uz prirodu, okružen psima, kokošima, guskama, kozama i prijateljima. Svakodnevno, kroz svoj umjetnički rad i komunikaciju s drugim ljudima, obogaćuje Legrad koji mu je neiscrpan izvor inspiracije i promovira ga na svjetskoj razini.

Povodom otvaranja izložbe u Zagrebu, gospodin Franović nas je pustio u svoj vrt u Legradu i odgovorio na par pitanja.

1. U Gliptoteci HAZU u Zagrebu predstavljena je Vaša izložba nazvana "Vrt". O kojem se to "vrtu" radi?

Već u samome pitanju, ovako postavljenome, o kojem se to  "vrtu" radi, vidi se naša današnja  zapadnjačka težnja jednoznačnosti i egzaktnosti bez previše eventualnih konotacija i alikvota. Da sam htio, sasvim sigurno bih precizirao o kojem se to vrtu radi, pogotovo jer se radi o nazivu izložbe velikog formata i kalibra, koje se naslov čak i kod spontane i brzoplete osobe poput mene, ne donosi samo tako. Moj vrtni dosje je pozamašan i egzaktan: izložba u Dolmabahçe Saraju, sultanovoj palači u Istanbulu zvala se „Gizli Bahçesi“ - skriveni vrt. U Istanbulu u galeriji Taksim Metro - edenski vrt, u Mexico City-u - vrtovi plavih agava, i još sijaset vrtnih semantičkih inačica bilo je u kratkim naslovima mojih desetak, petnaestak izložaba , te u više stotina naziva slika. Dakle, radi se o meni bitnoj temi. Vrt je, europsko-znanstvenom terminologijom, genus proximum, a diferentia specifica (pobliža odrednica, razlika) na ovoj izložbi ne samo da je suvišna i zato izbjegnuta, nego bi oduzela vrlo bitnu polifoniju značenja, konotacija i metaforičkih ogranaka kratke riječi vrt. Dakle, nema toga vrta koji je tema izložbe. Prije svega ga nema u fizičkome obliku. A onda ga nema kao iole konkretnije zamislivog vrta, tj. već i svekolika prispodobnost, otjelotvorenje u vizualnome smislu, opasno ugrožava meni vrlo bitnu transcendentnost i kljaštri semantičku moć pojma vrt. Vrt je vrtnja, vrtlog- i vrt i log- lokus, mjesto, i tko dalje i tako dalje pa onda redaljka  asocijativnih impulsa širokog spektra - tema je toliko moćno zaokružila boju, okus i miris kreativnog procesa ovdje pa sam trebao biti jasan po tome pitanju.

2. Što najviše utječe na Vaše stvaralaštvo? Koliko se ono mijenjalo s godinama i što je utjecalo na promjene?

Na moje stvaralaštvo od presudnog su utjecaja duševna stanja i zbivanja a koja su pak, kao i kod svih nas, plod danih životnih okolnosti, koje onda ona opet sama perpetuiraju (kokoš-jaje stvar).

3. Znate li uvijek što slikate ili to dolazi spontano u samom procesu?

Jako me intrigira što podrazumijevate pod „Znadete li što slikate ili...?“. Danas dok se kaže „znate“, misli se, više-manje, na kognitivnu dimenziju svijesti, ne toliko emocionalnu niti senzualnu, s nekom popratnom vizualizacijom - vjerojatno ste na tako nešto mislili? Pa nisam ja tu sad neki naročito drugačiji duh niti um, dapače, kao i svi mi, i ja vizualno, mentalno, duhovno i likovno funkcioniram u vrlo uskom i istome "sendviču svijesti" kao i ostali. U njemu ima više i manje hranjivih sastojaka za stvaralački proces, i tu je eventualno „zec“, tj. dio barem, vašeg pitanja. Kao što svi reagiramo na striktni i uski spektar fizikalnih/kemijskih senzornih signala, i to na vrlo vrlo sličan način i zahvaljujući tome komuniciramo u vrlo uskome i svima kao vrsti zajedničkom komunikacijskom kanalu, tako sam i ja određen istim, inače komunikacija ne bi bila moguća. Baš kao kad na radiju tražite stanicu - malo fulate frekvenciju i odmah nastaje gluhoća ili šum. Tak da nema tu bogzna kakve tajne ili temeljno drukčije priče kod mene. Kao što svi sanjamo, možemo reći, protagonisti smo, režiseri i publika toga filma koji stvaramo i živimo. Tako sam i ja i režiser i glumac i publika i ako hoćete i žrtva i laureat toga filma. E sad, koliko sam svjestan ili koliko imam pred očima taj film/san/javu, dok slikam, to jako varira od tipa slikanja , od stanja u kojem sam, itd. Uglavnom imam, blago rečeno, fleksibilan stav naspram vizualnih odrednica toga što je već na stvari. Najčešća je najbitniji dramatski naboj, tijek i ustroj procesa slikanja. Kad se radi o studiji, analiziram i taj postupak je u svakome jediničnome koraku svjestan, stalno se ugađa svijest i urihtava po diktatu impulsa iz referente vizualne svijesti. To je poput proze. Poezija je sinteza, i to mi je napetija priča, kad je na stvari, postupak je brz i smetalo bi stalno ping-pong napasavanje, i s čime, a pogotovo bi smetalo stalno doticanje tla kao u studijskome analitičkom, kopirajućem radu. U idealnome radnome  stanju/tijeku spomenuta destilacija svekolike raspoložive stvarnosti odvija se fantastično ekonomično - munjevito  kondenziramo i preusmjeravamo vlastitu svijest kao glinu dok mijesimo i zasad mi najviše paše takav način slikanja.

4. Dogodi li se da niste zadovoljni svojim radom jednom kad ga dovršite?

Ma ne da se događa nego skoro nikad nisam zadovoljan i više-manje nikad ne znam da li je stvar fakat završena, kao i većina slikara, ali eto, ja barem priznam. Možda se jednom usavršim, al' bojim se da leka nega... tome je naprosto tako uslijed naravi posla.

5. Što mislite kakvu "komunikaciju" imaju gledatelji s Vašim radovima?

Pa po reakcijama tijekom zadnjih pedeset plus godina moje konstantne komunikacije u vizualnome mediju, mogu biti stvarno vrlo zadovoljan u tome pogledu. Ako postoji popikavanje u komunikaciji, ja sam tome kriv.

6. Mediji navode da ste uzeli pauzu od izlaganja. Što Vas je potaknulo ponovno izložiti svoje slike?

Vjerojatno je ta „pauza od izlaganja“ trag navike javnosti na moj znatno žustriji ritam izlaganja i medijskog ukazivanja. Do prije šest-sedam godina sam imao po desetak izložbi godišnje, što vani, što kod nas, tako da valjda otuda peto - šestogodišnja šutnja biva doživljena kao pauza. Uvidio sam da nema stvarno razloga žuriti se s izlaganjem dok za to ne nastane povod, a to se je polako, eto, desilo.